NEVENICA



Zapanjujuće belo lice, plamene oči. Eto, takva je u najkraćem bila Nevena. Kada sam je tog četvrtka, 18. juna video kako iz tame iskrsava na svetlost dana siguran sam da sam po prvi put ugledao najlepšu ženu na svetu. Jer, kada sam pre dosta godina pokušavao da zamislim pravu lepotu, u glavi kao da sam stvorio sliku upravo te žene. Štaviše, tada sam je čak i zamislio kao Židovku. Drugim rečima, već dugo vremena poznavao sam njenu boju, njenu čudnovatost i njen sjaj. Jer njena lepota me je u potpunosti preplavila. I čini mi se da sam u to vreme bio spreman učiniti baš sve za nju.

A ona je, s druge strane, bila prezaokupljena svojom ulogom u životima drugih. Jer njena joj je lepota donosila neprestane drame i iste takve događaje. Stoga su neki bili skloni da u Nevenici vide karikaturu kakve teatralne i dramatične osobe. Jer Nevenica je, kako su neki govorili, bila fenomenalna glumica čiju je srž bilo jako teško otkriti. I zbog svega toga vi biste se veoma lako zaljubili u njeno lice i u njeno telo koji su toliko toga obećavali i isto tako lako biste zamrzeli sva ona ja koja su drugi za nju stvorili. Jer drugi su, jednostavno, i osećali zbog nje. I pisali zbog nje. Ali i mrzeli zbog nje. I drugi su je, baš kao i ja, voleli uprkos samima sebi.

Nevena. Te noći ja sam je i sanjao. Došla mi je u san tako malena i tako krhka. I voleo sam tu malenkost koja je izvirivala iz njenog govora. Voleo sam taj njen nesrazmeran i povređen ponos. A njoj je i u snovima i na javi tako bolno nedostajalo ono jezgro sigurnosti. Toliko da je u svakom času nezasito žudela za tuđim divljenjem. I zato je svakog dana i živela tražeći svoj odraz u očima onih drugih. Jer se Nevenica nikako nije usuđivala da bude ono što jeste. I zato Nevena Pavlović nikada nije ni postojala. I ona sama je to znala. I što su je više voleli i žudeli za njom ona je sve više i više bila svesna te bolne činjenice. A ja sam tako želeo da poljubim tu fantastičnu lepotu i da je zamolim da ako može nekako ponese sa sobom bar neki delić mene. Jer mi se činilo da je toliko volim zato što smo jednom delili ista maštanja i isto ludilo i istu životnu pozornicu.

I zato su me njena plava kosa i njene plamene oči i one neodoljive jamice na njenim obrazima privlačili ka sebi kao sama smrt.

Jer ja sam se rodio kada sam je video, umro sam kada smo se rastali i živeo jedino u onih par nedelja dok me je volela.






Коментари

Популарни постови