CARSTVO SUNCA


Širio je ruke pokušavajući da uhvati njenu ljubav kao izgubljeno detinjstvo koje se više nikada neće vratiti. I dok je ležao u Specijalnoj zatvorskoj bolnici svakodnevno je mislio o njoj. Uspomene na neke druge, drage ljude, bledele su kao što bledi osmeh na nekoj staroj, požuteloj fotografiji. Ali sećanje na nju nije gubilo na sjaju. Naprotiv. Sijalo je kao komadić sunca, koji je Ujka Sem zafrljačio na Hirošimu i Nagasaki. I svaki put kada bi ušao u tu enklavu ispunjenu melanholijom, njega bi preplavila jarka osećanja. Osećanja koja su od ovog 35-godišnjaka činila uplašenog dečaka zatečenog tek na pragu adolescencije. Jednom bi zaronio glavu u jastuk i tiho jecao, nekada bi otrčao u WC i jako pustio vodu, ali nikada baš nikada ne bi protekao ni dan a da nije mislio samo o njoj.

Štaviše, čitav Beograd pretvorio se u jedno, u film o njoj, koji je cureo direktno iz njegove glave.

Svake noći, svake večeri, svakog dana nemi filmovi su treperili po zidovima "njegove" sobe u Bačvanskoj 14. Fragmenti tih oniričnih, pokatkad i "mokrih" filmova bežali su svakodnevno iz njegovih pretovarenih misli.

Jer ona je bila njegova mala princeza, devojčica koja se igra sa svetlošću svemira koja je poticala sa istog onog mesta kuda su i zvezde odlazile da snivaju. I svaku rupu u srcu ona bi popunjavala kao onaj penušavi okean što upija Sunce. I misleći o njoj, razgonio je bižuteriju svakodnevice od sebe, opori miris zatvora, koji se poput mračnog sna obavio oko njega i njegova bi se ruka, tada, pretvarala u Drhtaj, što je išao ka njoj.

Ponekad bi se uplašio da će sećanje na nju početi da podseća na fotografiju duhova, zamrznutih usred nekog davno zaboravljenog razgovora, ali ne, ona je, za njega, bila fotografija koju je "uhvatio" sam Bog oslikavajući je svojim Carstvom Sunca.

(SZB, 23. decembar 2018)

Коментари

Популарни постови