SVETLOST
Piše: Rastko Ivanović
Ponekad se uplašim kako više nikad neću biti u prilici da vidim Nevenino lice.
Ali ma gde da krenem
to lice uvek putuje sa mnom. Ono me prati u stopu. Ono se razliva i u vodama i u
prugama i u bojama ovog grada.
I zato kad šetam
ovim našim ulicama ja se osećam kao da bezmalo lebdim u snu. Jer upravo kao u
tom stanju Nevena u svakom času prema meni odašilje mnoštvo poruka koje niti
jedan gest niti jedna osobina niti jedna reč mogu da opišu.
Na jednom
mestu Kjerkegor kaže da je najteže voleti ono što je mrtvo. Ali da je istovremeno
to i čin najiskrenije, najbezinteresnije i najvernije ljubavi. I da zaista u
jednom trenu mi se učinilo da je između mene i Nevene sve postalo toliko
mrtvo da više ništa nije ni ostalo da umre. Ali jedno je ipak sigurno. Da
ništa što ima veze sa Nevenom nikad nije bilo niti će ikad moći da bude mrtvo.
Jer poput kakvog
mrtvog jezika mi Nevenu ne možemo i nikada je nećemo sasvim razumeti. Ali
ono što možemo je da pokušamo da čujemo njen žamor njen šapat njeno mrmorenje i da damo sve od sebe da je uz pomoć kakvog imaginarnog rečnika makar malo
razumemo.
Jer Nevena je baš kao svetlost koja strelovito putuje prema
nama ali koju mi nikad ne možemo opaziti jer se galaksije s kojih ona dolazi
udaljavaju od nas brzinom većom i od same brzine svetlosti. I zato jedino
što mi još možemo da učinimo kada je Nevena u pitanju je to da budemo
precizni da budemo tačni na sastanku koji se zapravo nikad neće ni
odigrati.
Коментари
Постави коментар