BOLJE STVARI


"Just a quiet handing-over ceremony. A boat spilling its cargo. A river accepting the offering. One small life. A brief sunbeam. With a silver thimble clenched for luck in its little fist." (277) AN

Piše: Rastko Ivanović

Uzimati stvari zdravo za gotovo – nije zdravo. Jednom prilikom Pikaso je sedeo u parku i radio na nekim skicama. Prišla mu je jedna žena koja ga je u prolazu prepoznala. Zamolila ga je odmah da joj na brzinu uradi portret. Nakon par poteza ruke Pikaso je završio posao. Žena je bila prezadovoljna kako je za svega par minuta uspeo da zarobi esenciju njenog karaktera. Na pitanje, "Koliko?“, Pikaso je odgovorio "5000 dolara madam". "Ali zašto pa trebalo Vam je svega par minuta da ga završite?" "Ne draga gospođo bio mi je potreban čitav život".

Pikaso je bio škrtica i lopov pred kojim su njegove kolege redovno skrivale svoja platna. Ali ova priča govori o tome kako uvek moramo ceniti tuđi rad. Kako stvari a ni ljude nikada ne smemo uzimati zdravo za gotovo. Jer to nije zdravo ni za osobu kao takvu a ni za samo društvo.

Ali i u toj situaciji opet sam ja ispao kriv. Jer sam te doveo u situaciju da me izbegavaš čekajući da se emocije malo ohlade. Međutim sve to u jednom trenutku jako je počelo da me boli. Smetalo mi je što me izbegavaš što ne želiš više sa mnom nigde da ideš a nikako nisam mogao da komuniciram s tobom jer kada sam i hteo da odemo za moj rođendan u jednu poslastičarnicu u Nušićevoj na kolače mi smo završili na sasvim desetom mestu gde si ti mahom slala poruke sa svog mobilnog telefona. I na kraju se desilo to što se desilo za šta nema nikakvog opravdanja. I u čemu sam ja na sve moguće i zamislive načine KRIV.

Zbog tog uzimanja zdravo za gotovo i bio sam toliko kivan, gnevan i besan. I zato sam ti i rekao da neću više nikada ni na jednom mestu da ti se javim jer je iza toga sledilo nikada izgovoreno jer ti to ni ne zaslužuješ. Zato što si bila hirovita i zato što nisi dovoljno cenila što sam se trudio da uvek za tebe budem negde tu. Ali naravno da sada razumem koliko sam te ja veći deo vremena zapravo gušio. Pre svega svojom nabreklom emocijom.

Takođe malo me je nerviralo i što si insistirala na očuvanju normalne komunikacije kad se vidimo zbog puke socijalne konvencije. Da ne bi došlo do onog famoznog šta će pomisliti svet kada vidi kako ne razgovaramo. A istina je da još u februaru sam ja i bukvalno pobegao od Pavla na jednoj izložbi ne zato što imam bilo šta protiv njega naprotiv već zato što me je on konstantno pitao za tebe a ja više nisam imao šta ni da mu kažem jer smo mi već tada lagano gubili ama baš svaki kontakt. Naprosto u jednom trenutku je u našem odnosu sve postalo toliko mrtvo da ni nije ostalo više bilo šta da umre.

Ti si pametna, hitroumna, pronicljiva i pride nimalo površna osoba. Gotovo pa detinjasto začudna u svojoj nesigurnosti, nesamopouzdanosti i jednoj dirljivoj lakoranjivosti.

Pomalo beogradski lahorasta ali nikako lišena utemeljenja u vrednostima i uverenjima koje zastupaš i kojima si bliska. 12. januara na otvaranju izložbe "Američki pop art" sreo sam Peđu Jovića i Lidiju. Tada mi je dotični gospodin rekao "Evo nas malo družimo se". Kada smo 18. marta poslednji put razgovarali na moju konstataciju da ipak ja nikuda neću niti mogu da odem ti si uzvratila sa "Pa da družimo se".  I nema u tome ničeg lošeg niti ste bilo ti bilo gospodin Peđa hologrami kroz koje više ne teče nikakva krv. Ne naprotiv. Već je to neka vrsta mahinalnog snobizma klasične beogradske opuštene žvake. Malo rasejane ljubaznosti, malo naivnosti jednog deteta koje žvaće svoju žvakaću gumu. Pa malo preterivanja pa malo slave koja počiva na dosadi. Pa malo nas svojevrsnih post-ljudi čija je osnovna tajna da više ne skrivaju ama baš nikakvu tajnu. I onda tako malo kuliramo. Okupljamo se kao termiti. Pa se iznose opaske i stavovi pa se ponešto kaže i o aktuelnom društvenom poretku. I onda tako u krug pa u krug pa u krug. Jer svi smo mi tako neurotični. Ujutru se odlazi na Festival autorskog filma pa se malo valjaju akreditacije pa se onda pravo sa sinoćnje žurke stiže na prepodnevne projekcije pa se sasvim opušteno s Filharmonije seli na modnu reviju. I tako se svi mi minglujemo i usput pokušavamo nešto da hendlujemo. Malo se ložimo na osamdesete malo na šezdesete, prelistavamo program Kinoteke u nadi da ćemo naići na ciklus Bergmanovih remek-dela pa se malo pohvalimo kako smo čitali Deleza i kako nam je gotivan Žižek. Neprekidno bivamo u nekim projektima, večito smo u nekoj gužvi zatrpani svim mogućim obavezama. I uvek smo bez kinte jer je i to tako cool.

I onda si se pojavila ti. Tako lepa i tako drugačija. Kao ribar koji se zatekao u gradu. Kao žena koja nosi tajnu mora u svojim nedrima. I odjednom svet koji se godinama krio pod ključem pokuljao je napolje. I stvarno sam bio tako srećan pored tebe. Jer ti si ta koja je uvek spremna da poleti i da u letu pozdravi sve ptice koje je okružuju. I zato te je Niče u jednom svom paragrafu iz "Zaratustre" i nazvao Nevena Lakokrila. Jer niko nema tako lakokrili duh kao ti najdraža moja. Jer si ti čudo za kojim sam sve ove godine žudeo a da se ono na kraju ipak dogodilo. I dozvolio sam da nestane. I sada bi bilo ponajbolje kada bih ja nestao. Ali nisam ja te sreće.

A tako sam voleo i tvoj pogled ranjene gazele i tvoju ustreptalost i tvoj povremeni entuzijazam. I sve te tvoje nežne melodije sastavljene od reči koje su ponekad umele da zamirišu i na borove šume a ponekad i na prerije.

I da ponekad mi je došlo i da poljubim tvoje oči i tvoje uši i tvoje grudi i tvoje usne i tvoj trbuh i onih sedam srebrnih gotovo nevidljivih strija i da naposletku pronađem stazu onih mekih dlačica pod tvojim pupkom koje bi me odvele na ono mesto gde je koža najnežnija.

Jer ti si bila jesi i uvek ćeš biti za mene Sve. Jer su tvoje oči tako velike i tako šarene malo plave pa malo zelene pa malo smeđe kao i tvoja kosa ta kosa koja sve oko sebe obasjava svojom toplom svetlošću. Jer ti si nežna i neizbežna. Nevena Prva Veličanstvena. Najlepša, najraskošnija i najdivnija osoba na čitavom ovom svetu. Žena kroz koju svakog dana kao da se čitavim njenim bićem prelama sveža jutarnja svetlost.

I da tako sam voleo ono nejasno i nesigurno poskakivanje pod tvojom kožom. Tako sam voleo da te svakodnevno dotičem slušajući te očima. Jer ti si za mene nešto nepodnošljivo dragoceno. I fale mi i tvoja reč i tvoja misao i sve što ti nosiš u i oko sebe.

Jer u svetu neprestano ukopanom između užasa rata i strahota mira mi smo iz dana u dan bez prestanka osuđeni na one Gore Stvari.

A ti si za mene, blizino moja najdalja uvek bila Obećanje Boljeg.

I zato te toliko i volim i topim se i nestajem iz dana u dan bez tebe. Moja najdraža.

Volim te, volim te, volim te, volim te, volim te, volim te, volim te, volim te, volim te, volim te volim volim volim volim VOLIM VOLIM VOLIM VOLIM VOLIM!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

https://fluidnizivot.blogspot.rs/2018/01/pobeda-u-gernici.html

http://fluidnizivot.blogspot.rs/2018/01/americki-pop-art.html


Коментари

Популарни постови