9. APRIL
Piše: Rastko Ivanović
Nedelja, 9. april. Petnaest do devet. Uveće.
Nalazim se s Petrom na dogovorenom mestu. Foaje Pozorišta na Terazijama. Idemo da
gledamo "Piksel" u okviru Festivala igre. U tom času u pratnji nekog starijeg
gospodina ukazuje se ona.
Nevena.
Svetlo svačijeg života i oganj među svačijim nogama. Ali ne. Isprva me je čak
malo i iritirala. Pre svega neki njeni detinjasti, pomalo infantilni
gestovi. Nešto što će me samo za koju nedelju kasnije tako oduševljavati.
Nakon što
nas je Petar upoznao, a stariji gospodin umakao uz reči da će je čekati u
foajeu pozorišta po završetku predstave saznao sam da smo oboje išli i u
"Vuk" i u "Petu".
Nasmejala
se na neki moj pretenciozan komentar o promiskuitetu mreža i svih znakova u
uskovitlanom postmodernom društvu. Mislio sam da je neću više nikad ni videti ili barem ne tako brzo. A onda…
Već sutradan
smo se ponovo sreli ovoga puta u Ateljeu. U pitanju je bila produkcija Akrama Kana u okviru narečenog festivala.
Ovoga puta
sam bio u društvu svoje stare drugarice Slavice. Srdačno sam s pozdravio s
Nevenom.
I to
bi sve.
Utorak,
11. april beše presudan.
Ekipa
je otišla da gleda neku Kokanovu bezvezariju u Narodnom a mi smo ostali sami.
U JDP-u, na zatvaranju festivala. To je bilo to.
Čitav život u komšiluku. Čitav život u istim školama. Ali dotad nikada se nismo sreli.
Tog utorka
uzela je i moj broj telefona. Kad malo bolje razmislim ja zapravo nikada nikom
nisam prvi dao svoj broj. Poslednji put kada sam obigravao oko jedne svoje
ispostaviće se zaista velike ljubavi desio se loš trenutak. I sve je puklo. I
ovoga puta sam se uplašio, ali me je razoružala njena neposrednost. Njena pojava
koja je činila od prvog trenutka da ovaj svet dobije na šarmu, a to nije malo.
Dogovorili
smo se da se čujemo. I izađemo negde…
Коментари
Постави коментар