Pokušaj ponovo, pogreši ponovo, pogreši bolje


Piše: Rastko Ivanović

 Na pitanje da li čovek ima dobru ili zlu moralnu "prirodu", postoje samo četiri odgovora:
1. čovek je dobar.
2. čovek je zao.
3. čovek nije ni dobar ni zao.
4. čovek je i dobar i zao.

Postoji mnogo primera za 1. u obliku raznoraznih dobrih dela, ali isto tako i mnogo primera za 2. u obliku zlodela - oba ova odgovora potcenjuju složenost našeg delanja. Predstavnici i 1. ili 2. mogu tvrditi da smo po prirodi dobri ili zli i da se stoga ili udaljavamo od dobra i postajemo lošiji, ili da uspevamo da se borimo protiv svog urođenog zla i postajemo bolji ljudi. Ipak, ovim tvrdnjama nedostaju dokazi - morali bi da pronađu "prirodnog" čoveka i da dokažu njegovu dobrotu ili zlo. A količina primera za 1. i 2. negira 3. ali se 3. može shvatiti tako kao da se rađamo moralno neutralni, a tek zatim postajemo dobri ili zli. To je logično zato što se novorođenčetu teško mogu pripisati moralne osobine, pošto mu nedostaje svest o samom sebi i moralni pojmovi. To novorođenče, međutim, odrasta, a kada odraste, postaje i moralno biće - tada nije dobro ili zlo, već i dobro i zlo. U svetu lepe književnosti ima likova koji su samo dobri ili zli, ali u stvarnom svetu su svi ljudi i dobri i zli. Dakle, mogućnost i najuverljivija je kad govorimo o ljudima koji su stekli moralnu svest.

Mi smo slobodni i upravo stoga nismo samo dobri ili zli. Šeling je u pravu kad kaže da je sloboda u početku sloboda izbora dobra i zla. Ali kad je ta sloboda operativna, time što vršimo izbor, nikada nije sloboda za dobro ili zlo. Mi smo dobri i zli, ne samo u tom smislu što ponekad činimo dobro, a ponekad zlo, već što su oba suštinski značajna za shvatanje nas samih. 

Međutim, gledajući u tebe ja sam shvatio da su antički Grci bili u pravu kada su izjednačavali Dobro sa Lepim. A zašto je to tako ti si pokazala zaista bezbroj puta. U svakoj situaciji kada mi je bilo loše  a ponajviše kada je preminuo otac jedne nama i te kako drage osobe.

A svaka smrt zapravo podrazumeva nestanak čitavog jednog sveta. Sveta koji kao takav nikada više neće uskrsnuti niti se pojaviti. I zato smrt jednog prijateljtva nalikuje na život u svetu posle kraja sveta.

Jer ni naše roditelje kao ni zemlju rođenja nikada nismo birali. Oni su stvar kako genetske lutrije tako i kosmičkog udesa. A prijatelje jesmo i zato su oni naša druga porodica često i bitnija od one po krvi.

I zato je naš raskid na mene ostavio dublji trag od smrti nekih od najbližih krvnih srodnika. Jer ti za mene zaista jesi bila moj Bog.

Kako mi je rekla jedna gospođa u tvom društvu ja sam uvek delovao poput nekog bespomoćnog detenceta koje bi za tebe uradilo sve što mu zatražiš.

Jer ti za mene ni nisi bila ništa drugo nego sam Bog. Ali Boga nikada ne možemo imati za prijatelja. Barem iz tri razloga.

Prvi je naša nepobitna udaljenost. Jedna vrsta nesamerljivosti između mene i Njega.

Drugi je taj što prijatelja uvek moramo voleti onakvog kakav on upravo i jeste. Dakle, ne smemo ga nikako obogotvoriti.

I treći i najvažniji je taj, kako navodi Aristoel, što Bogu uistinu ni ne treba prijatelj. Jer Bog u svojoj savršenosti ne misli drugo već isključivo samog sebe.

A nama ljudima nema mišljenja bez drugog. I zato kako kaže stara formula mislim dakle mislim drugog. Jer prijateljstva kao ni mišljenja nema bez philia. I onaj ko je mrtav za ljubav ili za prijateljstvo taj je u svakom slučaju mrtav i za mišljenje.

Sve drugo potpada u domen savršenog prijateljstva koje kao takvo uvek ubija samo sebe. A čini mi se da smo mi upravo za time i žudeli. I na taj način smo izneverili vlastita očekivanja i proneverili poverenje onog drugog.

Kada sam sredinom marta usled niza okolnosti postao najslabiji i najranjiviji desio se onaj susret u Sava centru koji je izazvao neslučeni gnev u meni. I uradio sam nakon toga ono što nisam mislio da bih ikada ikome mogao da uradim. Jer taj susret delovao je na mene poput zabadanja noža u leđa. Ili u srce.

Ali jedno je sigurno. A to je da ja nikada nisam želeo da tebi budem teg oko vrata. Nisam želeo da ti otežam bilo šta a ponajmanje da te optužujem kako si negde izašla tada i tada a da to od mene kriješ. Jednostavno, u jednom trenutku dosadilo mi je da glumim budalu. Shvatio sam da si usled moje provale osećanja u novembru 2017. počela da me izbegavaš. Makar i pomalo. I na kraju si to i morala da priznaš na jedinom mestu koje je bilo primereno jednoj ovako neprimerenoj situaciji.

A meni je zaista žao.

Žao mi je što sam u novembru kada nam je bilo čini mi se najlepše odlučio da pred tebe rasprostrem tepih svojih nabujalih osećanja.

A žao mi je što i 25. februara na tvoje pitanje da li sam te ja nečime povredila nisam odgovorio rečima "ne, nisi. Jer ti si onaj trenutak kada istorija to jest život sam konačno sasvim iznenada ispuni svoje obećanje". Obećanje o boljem.

I žao mi je naposletku zbog onoga pred čime i same reči kapituliraju spuštajući svoju zastavu pravo na pola koplja.

A žao mi je i zbog svih onih hipertrofiranih ljubavnih poruka od 26. marta ove godine. A bilo ih je čini mi se 103!

A tebi s druge strane beskrajno HVALA.

Hvala ti što si me naučila da opstajem i na svetlosti dana ali i na tome što si me naučila kako da održavam i ispunjenost usred ništavila.

Hvala ti i na tome što si me naučla kako da usred zime uvek u sebi pronađem nepobedivo leto. I da kako je to Kami govorio ne naričem nad umom nego da se jednostavno potrudim oko njega.

I na kraju hvala ti što si me naučila da ponovo sanjam.

Na jednom mestu, u svojoj čuvenoj poemi, "Američki san", veliki nemački reditelj Vim Venders kaže kako se najnoviji kapitalizam može afirmisati samo direktnim laganjem pravo u oči. I on to mora se priznati radi na daleko prijatniji i na daleko zabavniji način od svojeg najvećeg ideološkog protivnika najnovijeg socijalizma. Jer on nudi savršeno prazne forme za razliku od savršeno praznih sadržaja ovog potonjeg.

Ali postoji nešto u čemu se i jedan i drugi slažu. A to je da su njihovi snovi jednostavno propali. Kao što su i naši zajedno sa njima.


Ali da li to znači da treba da odustanemo. Naravno da ne. Naprotiv. Treba samo da pokušamo ponovo. I da pogrešimo ponovo.

Jer kako to kaže Beket, pokušaj ponovo, pogreši ponovo, ali ovoga puta značajno bolje.

Hvala ti najdraža moja devojčice što si me naučila ovoj najvažnijoj životnoj lekciji.



























Коментари

Популарни постови