EROS


Piše: Rastko Ivanović

Balzak je rekao: “Svaka strast koja nije večna je odvratna”. Ali može li neka veza biti strasna i trajati ceo život? Ili je strasna ljubav zapravo luda ljubav ili "nezrela" ljubav koja neminovno skončava u smrti. Bilo stvarnoj bilo onoj simboličnoj. Jer zrela ljubav je ljubav koja završava u rutini braka kojom se izbegava ono nepoznato. A eros pa eros je upravo žudnja za tim nepoznatim. Lepet božijih krila u nama koji nas nagoni da zakoračimo upravo tim nepoznatim stazama. A bez erosa i samo naše mišljenje postaje jalovo i repetitivno. Kao što je i ljubav koja je lišena erosa svedena manje ili više na senzualnost. A senzualnost i rad pripadaju uistinu istom poretku. Poretku u kome duh kao ni želja ni ne postoje.

Izvorno duh je ukazivao na nemir. Takoreći na negativnost. A u univerzumu u kojem nema više ni drugog kao ni neprijatelja kao ni zavođenja niti iluzije nema više ni bilo kakve negativnosti. Sve naprosto nestaje u jednoj sveopštoj i zaslepljujućoj transparentnosti. Tako da mi danas umesto umetnosti i simbolizacije na delu imamo kulturnu industriju a umesto pesnika i šamana tu je već da nas zabavi Dizni korporacija. Umesto rizika i primisli na bilo kakvu opasnost tu je siguran seks kao i prostori sigurni za decu a naravno i nepušačke zone.

Drugim rečima ono što se odvija svuda oko nas jeste profanizacija erosa. Ili jednostavno govoreći pornografija kao takva. A šta još može porno u jednom svetu koji je odavno već postao pornografskiji i od pornografije same. Jer bit pornografije kao da je odavno zavladala svim oblicima vizuelnog i televizijskog. I naša kriza danas nije samo ekonomska niti samo politička. Ona je zapravo i diskurzivna. Jer mi više ni nismo u stanju da govorimo o našem vlastitom nezadovljstvu. A još manje o načinima i o solucijama kako da ga prevaziđemo. Često i kada nam se čini da smo zamislili neku alternativu mi zapravo ostajemo u okvirima one hegemonijske ideologije. Jer mišljenje je zavisno upravo od erosa. I od njegovih transformativnih potencijala. Jer eros je taj koji nas vodi neistraženim koji nas vodi neutabanim stazama ka onom atopičnom Drugom. Uostalom nije li još sam Platon Porosa učinio ocem Erosa. A poros znači "put". Što će reći da nam isti upravo sam Eros pokazuje. Jer Eros je prijatelj mudroti dok filozofija nije ništa drugo nego način prevođenja tog istog erosa u logos.

U tom smislu filozof kao misleće biće uvek je prijatelj ili barem ljubavnik. Jer ljubavnik ovde nije neka “spoljašnja” ličnost iliti empirijska okolnost već prisutnost koja je kao takva ključna za sam pojam razmišljanja. Za samu njegovu mogućnost. Jer razmišljanje je uvek živa kategorija ono je uvek ona živa odnosno transcedentalna realnost. I zato razmišljanje u vrlo strogom smislu te reči i počinje s samim erosom. I zato je pravo mišljenje uvek ono mišljenje koje nas vodi u naručje drugog. Treba li reći onog atopičnog Drugog. I zato ma šta ja da radim i ma šta ja da mislim ja sam uvek vezan isključivo za nju. Za Nevenu.

Jer Nevena je takoreći moja pustolovina ka sutrašnjici. Obećanje nekih posve boljih stvari. Vernost onim stvarima koje će u stvari tek doći.

Drugim rečima ona je mogučnost mog vlastitog razmišljanja. Jer biti mrtav za ljubav znači ujedno i biti mrtav za razmišljanje.

A ljubav? Pa ljubav uvek predstavlja lavirint nesporazuma iz kojeg zapravo ni ne postoji izlaz. Baš kao što ni nema izlaza iz zagonetke zvane Nevena.

Zagonetke koja je bila koja jeste i koja će uvek biti čitav moj svet.


Коментари

Популарни постови